RK NADA

Ragbi na Bačvicama

Ragbi Klub Nada, prije 48 dana

Ragbi na Bačvicama

"Noktima, mišicama, zubima i šakama pobjedi se krči put" Frane - Maste Brajević (Bačvice 1937.g.)

Ragbi, ili kako su ga Splićani nazivali regbi, rodio se kao splitska posebnost početkom tridesetih godina XX. stoljeća inicijativom nekolicine splitskih studenata s bečkog, beogradskog, ljubljanskog, praškog i zagrebačkog sveučiliša.

Tadašnji Split već je poznavao nogomet, vaterpolo, hazenu i bejzbol te donekle odbojku, međutim športsku igru s jajolikom loptom nije poznavao.

Istine radi treba spomenuti da su poslije I. svjetskog rata mornari s britanskih ratnih brodova, usidrenih u splitskoj luci, izlazili na obalu (mul) i medusobno dobacivali jajoliku loptu, što su Splićani s čuđenjem pratili komentirajući: “A, di im je okrugli balun?"

Ipak, gledajući u kinematografima te listajući ondašnji tisak i razne ilustracije, poglavito u sredinama gdje su studirali, splitski mladići su saznali i za ragbi.

Želeći i taj šport "dovesti” u svoj Split našli su jedinu mogućnost da to urade ljeti na plićaku kupališta Bačvice, i to na svoj poseban način. Športsku opremu, ragbijašku loptu i igralište, nadomjestili su kupaćim gaćicama, nogometnom loptom i pjeskovitim plićakom Bačvica. Sezona igranja se ograničila isključivo na ljetno razdoblje, tj. kada su studenti dolazili kući sa studija.

ragbijaška momčad na Bačvicama 1938. godine

Jedna od ragbijaških momčadi na Bačvicama 1938. g.

Stoje slijeva: Branko Ožegović, Vinko Depolo, Željko Radmilović, Veljko - Đeki Srdarević, Josip - Bepo Ružić i Ivo Smojver.

Čuče: Marinko Belas, Rato Katunarić, Ivo Lentić i Mladen Ivić. Ivo Lentić drži prvu povijesnu ragbijašku loptu u Splitu.

Pravila ragbija nitko nije poznavao, a da su ih i poznavali, na Bačvicama ih nisu mogli primijeniti. Stoga su pravila za tu svoju posebnu igru stvarali sami dogovarajući se tijekom igre i konsenzusom prihvaćali pojedine odredbe na licu mjesta. Da bi se izbjegle povremene prepirke, odlučili su dogovoreno staviti na papir te su Mladen Ivić i Zvonimir Mimica (studenti prava) napisali pravila splitskog regbija koja je Leo Lemešić dotjerao stručno-tehničkom terminologijom.

Bila je to kombinacija pravila nogometa i vaterpola, ali su se ipak isticala zasebna pravila splitskog regbija.

Na žalost, do danas se nije pronašao ni jedan primjerak tih pravila. Lopta se mogla dodavati naprijed i unatrag nogom i rukom, uz poštivanje pravila van igre (ofsajd).

Kasnije je i ovo pravilo ukinuto. Zgoditak se postizavao udarcem nogom ili rukom na vrata koja je branio vratar, a moglo se pucati iz bilo kojeg dijela igrališta. Lopta se najčešće unosila u vrata kojom prilikom se unosilo i vratara, ako je smetao.

Za igralište se koristio pjeskovit plićak Bačvica u početku položen izmedu dvaju tada postojećih drvenih pontona na srednjem, odnosno zapadnijem dijelu kupališta, a zatim se igralište pomaklo u istočni dio kupališta.

Vrata su bila postavljena na razdaljini od 60 do 70 metara, ovisno o plimi i oseci, a predstavljale su ih dvije crveno obojene letve visoke oko 3 m koje bi se zabile u pijesak. Vrata su bila široka 4 - 5 metara.

Igralište je imalo oblik pravokutnika sa zamišljenim uzdužnim i poprečnim linijama. Aut-linije su predstavljali gledatelji i one bi se pomicale kako bi se, zbog žustrine akcije, pomicali i gledatelji. Te zamišljene korner i aut-linije predstavljale su posebnu poteškoću sucima pri donošenju odluka.

Drvene letve koje su predstavljale vrata nakon utakmice bi se pohranjivale ispod tamarisa i uvijek su "dočekivale" iduću utakmicu.

Lopta se čuvala kod tete Luce koja je bila čuvarica na kupalištu i iznajmljivala je kupaće gaćice.

Tare Tartaglia promatra regbi duel
Danimir - Miro Matošić i Siniša - Tare Tartaglia promatraju duel u kojem će Željko - Mujo Dvornik "pomesti" igrača koji upravo želi uzeti loptu.

Nastupale bi dvije momčadi od po 7, 8 do najviše 11 igrača, ovisno o broju prisutnih kupača - igrača toga dana.

Utakmica se obično igrala nedjeljom, oko 11 sati, uz posebnu najavu koju su kupači poštivali i oslobađali prostor za igru. Bilo je utakmica i drugih dana.

Igralo se nogometnom loptom što manjeg obujma koja bi se namazala mašću da se, zbog natapanja morem, izbjegne njena klizavost, odnosno povećanje težine i obujma.

Suvišno je navoditi da je kompletna organizacija svega što se u svezi splitskog regbija događalo bila isključiva snalažljivost splitskih studenata. Oni su postavljali letve, kupovali lopte, obavljali kompletnu organizaciju utakmica, pisali pravila itd. U svemu tome su svake godine napredovali.

Ovako, kako je naprijed opisano, započeli su početkom tridesetih godina XX. stoljeća i svake iduće godine bi unosili nešto novoga.

Tako je 1938. g. student, igrač, Ivo Lentić sve iznenadio donijevši iz Beča pravu ragbijašku loptu. Bila je to prva splitska ragbijaška lopta. Na žalost, nije sačuvana.

Utakmice su sudili Ivo Kamber i Ante-Fifi Franetović, kao i Leo Lemešić, igrač “Hajduka”, i kasnije poznati međunarodni nogometni sudac.

Zbog žustrine i borbenosti regbi na Bačvicama ili kako su ga Splićani nazivali: “regbi na plićaku”, “regbi na salbunadi”, “regbi na salbunu”, bio je dostupan jakim i robusnim mladićima kojima nije bilo teško imati na leđima nekoliko svojih i tuđih igrača, a licem biti par trenutaka u pijesku pod morem. Bilo je ozlijeđenih ruku, nogu, glava i rebara, ali za prestiž, razonodu i dokazivanje sve se podnosilo.

To najbolje dočarava refren omiljene ragbijaške pjesme koju je sastavio igrač Frane-Maste Brajević: Noktima, mišicama, zubima i šakama pobjedi se krči put.

U smislu citiranog pjesničkog refrena cilj je bio postići zgoditak pod svaku cijenu, što je često rezultiralo brojnim sudarima i gužvama na zadovoljstvo i radost velikog broja gledatelja koji su pratili svaku utakmicu i žustro bodrili svoje ljubimce.

ragbijaški prodor Ive Ganze
Brojni gledatelji uživaju u ragbijaškom prodoru Ive Ganze, kojeg obara Mirko Kraljev dok mu prolaz osigurava Marin - Rinko Silobrčić zadržavanjem protivničkog igrača.

Jednom je utakmica bila prekinuta preko 50 minuta. Naime, Borko Anđelinović, bivši splitski student i igrač ragbija na Bačvicama, koji se nakon dugogodišnjeg izbivanja vratio iz Sjedinjenih Američkih Država sa staklenim okom (oko izgubio u prometnoj nesreći), htio je svakako igrati iako su mu prijatelji sugerirali da ne igra zbog zdravstvenih problema. Na kraju je pristao biti vratar gdje je navodno manja opasnost da mu stakleno oko u nekom sudaru nastrada. U jednoj akciji je dobio jak udarac loptom u oko i stakleno oko je ispalo. Svi igrači su preko 50 minuta ronili i po pijesku tražili njegovo oko i kada su ga pronašli utakmica se nastavila, naravno s Borkom.

Animator i duhovni voda ragbijaša na Bačvicama bio je Josip-Bepo Albahari zvan Češki, maser “Hajduka”.

Regbi na Bačvicama je naročito propagirao Plivački klub “Volak” koji je, pored plivačke i vaterpolske, imao i regbi sekciju. Radilo se o takozvanom, "divljem” klubu koji je djelovao na principu klape od početka tridesetih godina XX. stoljeća do iza II. svjetskog rata.

Ovaj splitski regbi održao se sve do početka II. svjetskog rata, tj. prva generacija koja ga je počela igrati početkom tridesetih godina odigrala je svoje posljednje utakmice u ljeto 1940. g.

Baš te 1940. godine splitski studenti su unaprijedili splitski regbi postavljanjem fiksnih vrata.

Samoinicijativno su nabavili potrebni materijal i izradili drvena vrata 2,5 x 5,0 m te ih betonirali u pijesak istočnog dijela kupališta Bačvice. Igralište je bilo postavljeno u smjeru sjeverozapad-jugoistok.

Ova dvobojno obojena vrata su izdržala sve do 1943. g. kada su jednostavno nestala. Prema kazivanju nekih sudionika ovih događaja, jedna obitelj iz blizine kupališta Bačvice ih je u to ratno doba izvadila i posjekla kako bi se ogrijala.

Pojedini igrači iz prve generacije koje nije zahvatio ratni vihor nastavili su igrati regbi na Bačvicama i za vrijeme talijanske okupacije Splita. Njima su se priključili igrači nove generacije.

Za vrijeme talijanske okupacije Splita (1941 - 1943 g.) posebno žustre bile su utakmice Splićana s Talijanima, za koje je nastupao tada poznati, košarkaški reprezenativac Italije Vittorio Stefanini, koji je bio časnik talijanke vojske i u to vrijeme košarkaški trener u Splitu.

Ragbi na Bačvicama je bio popularan poglavito nakon II. svjetskog rata, kada su se nedjeljom (obično oko 11 sati) odigravale utakmice između momčadi “Bačvica” i splitskih košarkaša, rukometaša ili nogometaša “Hajduka”, odnosno dviju momčadi Bačvica.

ragbi slobodna dalmacija
Iz Slobodne Dalmacije

Popularnost ragbija na Bačvicama dokazuje se i tekstom, uz jednu snimku, objavljenim u “Slobodnoj Dalmaciji” 5. kolovoza 1947.g., koji glasi :

"Do pet minuta otpočet će ragbi utakmica. Pozivaju se igrači da iziđu na igralište, čuje se glas kupališnog megafona. Sa plićine uklonili su se plivači kako bi mogla započeti utakmica. I na jednom nasred igrališta pade lopta i burno pozdravljeni nastupe igrači. Utakmica ragbija između starih i mladih “Balunjera”, koja se odigrava na Bačvicama svake nedjelje u 11 sati, postala je veoma popularna i posebnom atrakcijom ovog kupališta. Igrači igraju oštro i ozbiljno, i valjaju se u moru radi lopte, dok se gledaoci valjaju od smjeha.”

Kupači, njih nedjeljom više od pet tisuća, vrlo bi spremno oslobodili dio kupališta gdje se trebala odigrati utakmica i svojim postavljanjem bi činili granicu igrališta.

Svoju popularnost ragbi na Bačvicama je dokazao i time što je bio uvršten u službeni program Dana fiskulture na vodi 24. kolovoza 1947.g.

Nekoliko godina prije osnivanja Ragbi kluba “Nada” (23. veljače 1959.g.) ragbi na Bačvicama igrao se intenzivno skoro svaki dan, jer se njime zabavljalo preko 50 mladića s Bačvica i Manuša kao ljuti protivnici, a mnogi od njih su kasnije bili među osnivačima “Nade”.

popularnost splitskog regbija 1958. godine na Bačvicama
O popularnosti splitskog "regbija" svjedoče i brojni gledatelji zabilježeni na snimci iz 1958. g.

Ipak splitski ragbi igrao se na Bačvicama i nakon osnivanja Ragbi kluba “Nada”, ali sve rjeđe. U nekoliko prvih godina ragbijašima “Nade” ragbi na Bačvicama je bio dopunski trening u ljetnim mjesecima, a zatim je polako odumirao.

Ragbi na Bačvicama se zaigra i danas, ali ne onako žestoko i organizirano sa stalnim igračima kao što je to bilo nekada. Vjerojatno ni današnji kupači ne bi imali toliko razumijevanja kod ustupanja dragocjenog plićaka manjoj skupini pasioniranih ragbijaša.

Sve generacije igrale su ragbi na Bačvicama s već opisanom okruglom loptom, ali od 1960.g. samo s ragbijaškom jajastom.

Pravila su se nakon osnivanja RK “Nada” izmijenila samo utoliko što se pogoci više nisu postizavali pucanjem, nego unošenjem lopte kroz vrata.

To je igru učinilo još tvrđom, čvršćom. Sva druga pravila nisu se mijenjala do dana današnjega.

Tako se ragbi na Bačvicama u svom punom intenzitetu igrao skoro 30 godina.

Ne možemo s potpunom sigurnošću tvrditi, ali vjerojatno je ovaj splitski regbi, po svojim pravilima i objektu igranja, jedinstven u svijetu.

Tvoja reakcija?

Komentiraj

* Obavezno polje
Komentar će biti objavljen nakon što ga odobri administrator.

Sponzori

Newsletter

Najnovije vijesti iz ragbija ravno u tvoj inbox!
Zrinsko-Frankopanska 17
21000 Split, Hrvatska
Telefon: 385 21 332 957
Fax: 385 21 344 817
© 2020 nada-rugby.hr