DOBRO DOŠLI NA SLUŽBENE STRANICE 

»RAGBI KLUB NADA SPLIT«

S. Tartaglia: Osvrt na Svjetsko prventsvo u nogometu

Osvrt na svjetsko prvenstvo

Sada kada je nogometno Svjetsko Prvenstvo u Južnoj Africi, inaće zemlji ragbija, završilo ćuti će se razni komentari i analize.

Sve će one biti rasprave oko organizacije ili pristupa igri pojedinih momćadi. Vjerovatno će sve biti u stilu kojeg diktira poznato novinarsko pero, koji u svojoj kolumni kaze: “Mundijal u Južnoj Africi bez obzira na dosadne vuvuzele, donio je izvanredno zanimljiv i kvalitetan balun”.

E tu poćima problem, jer se s tim vjerovatno slaže 90 % gledalaca, a u stvari gornja rećenica je, recimo najblaže, velika obmana!

Istina je da je “balun” kvalitetan, puno se trće, dobro se dodaje, taktike su savršeno postavljene, svaki pojedinac je tehnički besprijekoran, ali obmana je prvi dio rečenice u kojem se kaže “zanimljivo”.
Možda prethodno rečeno bude i interesantno prvih petnaest minuta, ali poslije toga uvijek isto, ja tebi ti meni i tako 90 minuta, pa i duže u produžecima. Rijetke su utakmice s više golova, pa se zato i dogodi da prvak svijeta u 7 utakmica dade samo 8 golova.
U svim sportskim igrama pa tako i u nogometu svrha je dati što više poena, zgoditaka ili golova. Oni su ne samo svrha već i lipota, draž i prestiž. Nogomet je u odnosu na druge sportove ( košarka, rukomet , ragbi, vaterpolo i dr. )tu hendikepiran. Zar netko tko u 120 minuta igre vidi samo jedan ili nijedan gol, a kaže da je igra bila vrhunska i “zanimljiva” nije blizak mazohizmu, jer uživa u nećemu što misli da bi se trebalo dogoditi, pa je to spreman čekati i 120 minuta.

Sam TV komentator finalne utakmice krajem prvog poluvremena tumači jedan dogadaj rječima: “ Krasan udarac španjolaca da bar bude malo uzbudljivije”. Eto poslije 14 žutih kartona i jednog crvenog na samo jednoj utakmici nismo doživjeli uobičajene komentare “Ovo je više ragbi, nego nogomet”, ili ako je udarac “Ovo je više boks nego nogomet”, a za obaranje “ Ovo je vise rvanje nego nogomet”.
Zar ovo nije tako uvriježeno, jer sve što nevalja dolazi iz drugih sportova, a nogomet je nedodirljiv. Udarac nogom u prsa i kod drugih sportova je crveni karton, samo ga je sucu lakše pokazati , jer se postižu brže i lakše, pa nisu potrebne kalkulacije kao u nogometu.

Dakle kriza svrhe igre-gol u nogometu je veliki problem. Odluka FIFA-e da u 32 učesnika finala moraju biti zastupljeni svi kontinenti, a ne najbolje nacije možda je perspektivna za razvoj, ali je politička, a ne športska, pa zbog toga mnoge zemlje Europe ( Rusija, Ukrajna, Hrvatska, Bugarska i dr.) ostaju kući. Kvaliteta pojedinih učesnika iz Afrike, Australije i Oceanije, trebala bi se dobiti kroz repesaž s zemljama Europe, a ne da su učesnici finala “po kljuću”.

O neprihvaéanju tehničkih dostignuća radi pravednijeg suđenja svemogući nogomet je i tu sebi dozvolio dekadencu. Bastion sportske tradicije teniski Wimbledon uveo je elektronička pomagala. Američki nogomct i ragbi učinili su isto prije osam godina , ali nogomet sebi daje za pravo autoritetu suca koji se bazira samo na njegovoj procjeni bez pomoći tehnike.
Zato se i događaju upitni golovi koji na taj naćin dovode i sporne rezultate vrhunskih natjecanja.

Prije deset godina bio sam na utakmici kada se ovo probno uvodilo u ragbiju. Dva velika ekrana , auditorij od 88000 gledalaca, i pet - sudaca ( tri na igralištu, jedan uz teren i peti u režiji koji jc ujedno i tv stručnjak, koji kontrolira istinitost snimki ), spojeni su međusobno fonijom. Svaki iole sporni događaj sudac traži da se preko ekrana prikaže ponovo — usporeno ako treba snimljeno iz vise pozicija odnosno 4 ili 5 kamera. To vide odnosno prate svi gledatelji koji ujedno preko zvučnika slušaju i diskusiju svih pet sudaca. To je tako transparentno da se svaki od gledatelja sam osjeća arbitrom. Na kraju glavni sudac odluku njih petorice objavljuje kao konačnu, Na ovaj način pogreška je nemoguća, a svjedok je svaki gledatelj, a ne samo odluka jedne osobe.

Na kraju želim spomenuti da su razni autori i mediji iskazivali dozu bojaznosti oko uspješnosti ovakve organizacije u Južnoj Africi. No nitko nije spomenuo da je prije 15 godina ova država organizirala Svjetsko prvenstvo u ragbiju, istina s dvadeset učesnika, ali vrlo uspješno gdje je isto od četvrt finala na svakoj utakmici nazočilo preko 60 000 gledatelja.

Iz svega iznesenog vidi se da su nogometu potrebne korjenite promjene, jer najpopularnija sporedna stvar na svijetu, ako to želi ostati mora se korigirati u skladu sa zahtjevima napredne civilizacije. 

Siniša Tartaglia, dipl. ing