DOBRO DOŠLI NA SLUŽBENE STRANICE 

»RAGBI KLUB NADA SPLIT«

Splitski ragbi (REGBI)

Mihovil Rađa jedan od osnivača ragbija u Splitu i dugogodišnji predjednik kluba napisao je tekst o početcima ragbija u Splitu.

Splitski ragbiili kako su ga Splićani nazivaliRegbi”, rodio se kao splitska posebnost početkom tridesetih godina našeg stoljeća, inicijativom nekolicine splitskih studenata sa zagrebačkog, ljubljanskog, beogradskog, bečkog i praškog sveučilišta.

         Tadašnji Split već je poznavao, od športskih igara, nogomet i vaterpolo, a dvadesetih godina Splićani su nakratko imali prilike vidjeti i bejzbol. Međutim, športsku igru s jajolikom loptom nisu poznavali.

         Istine radi, treba spomenuti da su, poslije I. svjetskog rata, mornari s britanskih ratnih brodova, usidrenih u splitskoj luci, izlazili na obalu (mul) i međusobno dobacivali jajoliku loptu, što su Splićani sa čuđenjem popratili, komentirajući “A da im je okrugli balun??”.

         Ipak, gledajući u kinematografima te listajući ondašnji tisak i razne ilustracije, poglavito u sredinama gdje su studirali, splitski mladići su saznali i za ragbi.

         U želji da i taj sport “dovedu” u svoj Split našli su jedinu mogućnost da to urade ljeti na plićaku Bačvica i to na svoj poseban način.

         Športsku opremu, jajastu ragbijašku loptu i igralištem nadomjestili su kupaćim gačicama, nogometnom loptom i pješčanim plićakom Bačvica. Sezona igranja se ograničila isključivo na ljetno razdoblje, tj. kada su studenti dolazili kući sa studija.

         Pravila ragbija nitko nije poznavao, a da su ih i poznavali na Bačvicama ih nisu mogli primjeniti. Stoga su pravila , za tu svoju posebnu igru, sami stvarali dogovarajući se tijekom igre i konsenzusom prihvaćali, na licu mjesta, pojedine odredbe. Da bi se izbjegle povremene prepirke odlučili su dogovoreno staviti na papir, te su Mladen Ivić i Zvonimir Mimica (studenti prava) napisali pravila Splitskog regbija, koja je Leo Lemešić dotjerao sa stručno-tehničkom terminologijom.

         Nažalost, do danas se nije pronašao ni jedan primjerak tih pravila. Bila je to kombinacija pravila nogometa i vaterpola, ali najviše posebna pravila Splitskog regbija.

         Lopta se mogla dodavati naprijed i unatrag nogom i rukom uz poštivanje pravila zaleđa (ofsajd).

         Zgoditak se postizavao udarcem nogom ili rukom na vrata koja je branio vratar, a moglo se pucati iz bilo kojeg dijela igrališta. Lopta se najčešće unosila u vrata, kojom prilikom se unosilo i vratara, ako je smetao.

         Za igralište se koristio, u početku, pjeskovit plićak Bačvica, položen između dvaju drvenih pontona, a zatim se igralište pomaklo u istočni dio kupališta.

         Vrata su bila postavljena na razdaljini od 60 do 70 metara, ovisno o plimi i oseci, a predstavljale su ih dvije letve, crveno obojene, 3m visoke, koje bi se zabile u pijesak. Vrata su bila široka 4-5 metara.

         Igralište je imalo oblik pravokutnika sa zamišljenim uzdužnim i poprečnim linijama. Aut linije su predstavljali gledatelji i one bi se pomicale kako bi se, zbog žustrine akcije, pomicali gledatelji.

         Te zamišljene korner i aut linije predstavljale su posebnu poteškoću sucima pri donošenju odluka.

         Drvene letve, koje su predstavljale vrata, nakon utakmice bi se pohranjivale ispod tamarisa i uvijek su “dočekivale” iduću utakmicu. Lopta se čuvala kod tete Luce koja je bila čuvarica na kupalištu i iznajmljivala je kupaće gaćice.

         Nastupale bi dvije momčadi od po 7,8 itd. do najviše 11 igrača, ovisno o broju prisutnih kupača – igrača tog dana.

         Igralo se nogometnom loptom, što manjeg obujma, koja bi se namazala mašću da se, zbog natapanja morem, izbjegne njena klizavost.

         Suvišno je navoditi da je kompletna organizacija svega što se, u svezi sa splitskim ragbijem događalo, bila isključiva snalažljivost splitskih studenata. Oni su postavljali letve, kupovali lopte, obavljali kompletnu organizaciju utakmica, pisali pravila, itd. U svemu tome su svake godine napredovali.

         Ovako kako je naprijed opisano započeli su igrati početkom tridesetih i svake iduće godine bi unosili nešto novoga.

         Tako ja 1938.godine student-igrač Ivo Lentić sve iznenadio donijevši iz Beča  pravu ragbijašku loptu. Bila je to prva splitska ragbijaška lopta. Nažalost nije sačuvana.

         Godine 1940. unaprijedili su splitski regbi postavljanjem fiksnih vratiju. Samoinicijativno su nabavili potrebni materijal i izradili vrata 2,5 x 5,0 metara, te ih betonirali u pijesak istočnog dijela kupališta. Igralište je bilo postavljeno u smjeru sjeverozapad- jugoistok. Ova vrata su, dvobojno obojena, izdržala sve do 1943. godine kada su jednostavno nestala.

         Utakmice su sudili Ivo Kamber i Ante Franetović-Fifi, kao i Leo Lemešić, igrač Hajduka i kasnije poznati međunarodni nogometni sudac. Zbog žustrine i borbenosti regbi na Bačvicama ili kako su ga Splićani nazivali “regbi na plićaku”, “regbi na salbunadi”, “regbi na salbunu”, je bio dostupan jakim i robustnim mladićima, kojima po koji put nije bilo teško imati na leđima nekoliko svojih i tuđih igrača, a s licem biti par trenutaka u pijesku pod morem. Bilo je ozlijeđenih ruku, nogu, glava, i rebara, ali za prestiž, razonodu i dokazivanje sve se podnosilo.

        To najbolje dočarava refren ragbijaške omiljene pjesme koju je sastavio igrač Frane Brajević-Maste.

           “NOKTIMA, MIŠIĆIMA, ZUBIMA I ŠAKAMA  POBJEDI SE KRČI PUT.”

         Jednom je utakmica bila prekinuta preko pedeset minuta. Naime, vratar, Borko Anđelinović, koji se je nakon  dugogodišnjeg izbivanja vratio iz Amerike u Split sa staklenim okom htio je na silu igrati. U jednoj akciji dobio je jak udarac loptom u oko I stakleno je oko ispalo. Svi igrači su preko pedeset minuta ronili i po pijesku tražili njegovo stakleno oko i kada su ga pronašli, utakmica se nastavila.

         U smislu citiranog pjesničkog refrena cilj je bio postići zgoditak pod svaku cijenu, što je često rezultiralo brojnim sudarima i gužvama na zadovoljstvo i radost velikog broja gledatelja koji su pratili svaku utakmicu i žustro bodrili svoje ljubimce. Animator i duhovni vođe ragbijaša na Bačvicama je bio Albahari zvan Češki, maser Hajduka. Ovaj splitski regbi se je održavao sve do početka Drugog svj.rata, tj. prva generacija koja ga je počela igrati početkom tridesetih godina odigrala je svoje posljednje utakmice u ljeto 1940. godine. Pojedinci iz te prve generacije, koju nije zahvatio ratni vihor, nastavili su igrati regbi na Bačvicama za vrijeme talijanske okupacije Splita. Ne možemo s potpunom sigurnošću tvrditi, ali vjerojatno je ovaj splitski regbi, po svojim pravilima i objektu igranja jedinstven u svijetu. Slijedom navedenog, splitski regbi rođen na salbunadi Bačvica, kojim je splitska mladež pokazala svoju dovitljivost, a istovremeno i uživala u svojevrsnoj kreaciji, predstavlja preteću prvog ragbija koji se dvadesetak godina kasnije pojavio  u Hrvatskoj, a zatim i u Splitu.

U generaciji koja je tridesetih godina prošlog stoljeća počela igrati “regbi na Bačvicama”, bili su:

BORKO ANĐELINOVIĆ, MARINKO BELAS, ĐURO BJEDOV, FRANE BRAJEVIĆ-MASTE, ANTE ĆAPETA, IVAN ĆAPETA, MARKO ČOLAK, VINKO DEPOLO, IVAN ĐONLIĆ, MLADEN IVIĆ, DRAGAN JELOVAC, RATO KATUNARIĆ, IVO LENTIĆ, NIKOLA LUŠIĆ-NIKLES, JOZO MATOŠIĆ, MARIO MATULIĆ, ZVONIMIR MIMICA, SERGIJE MRKUŠIĆ, BRANKO OŽEGOVIĆ-PATE, BONAVENTURA PARIĆ-VENE, ŽELJKO RADMILOVIĆ, SLAVKO RAINIS, BRANKO ROGLIĆ, JOSIP RUŽIĆ, IVO SMOJVER, VEKO SRDAREVIĆ-ĐEKI, VINKO ŠAKIĆ, JOSIP TEBALDI, TONI TERZIĆ, UROŠ TOMINIĆ- PAJA, RATKO VILIČIĆ, PETAR VITEZICA, BOŽO ZEKAN, RATO ZEKAN.

 

Ragbi (regbi) na Bačvicama  su za vrijeme i poslije Drugog svj. rata igrali: IVO ABRUS, PJERO ANIĆ, DAVOR ARMANDA, SLAVKO ARNEI, SREĆKO BAILO, ĐURO BJEDOV, ŽARKO BONAČIĆ, TONKO BONJOLO, ANDRO BRAJEVIĆ, BOŽO BROKETA, TONKO BUZOLIĆ, UMBERTO CARBONINI, NIKOLA ĆORTAN, ANTE ĆOSIĆ–ĆOSO, BORIS ČULIĆ-CULE, JOZO ĆURLIN, STIPE DELIĆ, TOMISLAV DELIĆ, ZDENKO DEŠKOVIĆ, JAKOV DRAGOVIĆ-BRACO, MLADEN GEMIĆ, IVO IVANIŠEVIĆ- ĐEKO, LJUBOMIR IVANIŠEVIĆ- MAMAC, ROMEO IVELIĆ-ROME, IVO JADRIJEVIĆ -PICARA, VLADO JANKOVIĆ-PUSO, MARINKO JERKUNICA, JOŠKO KALEBOTA, SERGIJE KARGOTIĆ-PINČEK, IVO KATAVIĆ, TOMA KOŠLAR, TOMA KRSTULOVIĆ, ANTE LABUS-ADAM, MIRKO LOLIĆ-LOLA, BOŽO LULIĆ, IVICA MATIĆ, SERGIJE MENEGELO, DRAGO MOJSOVIĆ, IVO MOSETTIG, LJUBO NAZLIĆ, DRAGOMIR NERLOVIĆ, ZLATKO PALAVRŠIĆ-PALA, ŽARKO PEJKOVIĆ, PENOVIĆ, NIKO PERIĆ, TOMA PERIĆ, MIODRAG PETROVIĆ-MIME, TONKO PIVČEVIĆ-PIVAC, BRANKO POPOVIĆ, MIRO RADAS, PAŠKO RADAS, MIHOVIL RADJA, IVAN RAJČIĆ, SLAVKO RAJČIĆ, MILAN RAKIĆ-GINGE, NIKŠA ROMAC, TONĆI RUŠČIĆ, ĐEKI SRBLJENOVIĆ, VITORIO STEFANINI, DANTE STIPICA, ANDRIJA ŠEGVIĆ, VLADIMIR ŠENAUER-GEZA, IVAN ŠKARICA-ĐANI, DRAGOMIR ŠOLIĆ, RADOJE TUDOR-RICO, ANDROJE UGLJEŠIĆ, ŠPIRO VICULIN, SLOBODAN VIDIŠ, BRANKO VIĐAK, DANKO VRANKOVIĆ I ANTE ZELIĆ- BRACO.

Animator-najavljivač-nositelj plakata je bio JOSIP VUKUŠIĆ-ĐONI.

Regbi na Bačvicama je naročito propagirao plivački klub “VOLAK” koji je pored plivačke i vaterpolske, imao i regbi selekciju. Radilo se o tzv. “divljem klubu” koji je djelovao na principu klape od 1930. do iza Drugog svj. rata. Za vrijeme talijanske okupacije Splita 1941.-1943. Posebno žustre su bile utakmice Splićana  s Talijanima, za koje je nastupao tada poznati košarkaški reprezentativac Italije Vitorio Stefanini. Vitorio Stefanini je bio časnik talijanske vojske i u vrijeme tal. okupacije Splita bio je košarkaški trener.

Regbi na Bačvicama je poglavito bio popularan nakog Drugog svj. rata kada su se nedjeljom odigravale utakmice ( obično oko 11 sati) između momčadi Bačvica i splitskih košarkaša, rukometaša ili nogometaša Hajduka, odnosno dviju momčadi Bačvica.

Kupači, njih preko 5000 – nedjeljom bi vrlo spretno oslobodili dio kupališta gdje se je trebala odigrati utakmica i postavljanjem bi činili granicu zamišljenog igrališta. Svoju popularnost regbi na Bačvicama je dokazao time što je bio uvršten u službeni  program   “ Dana fiskulture na vodi “ 24. kolovoza 1947. godine. Nekoliko godina kasnije bilo je u novinama i ovakvih natpisa. “Svagdje gužva, bez obzira na to da li se nalazimo pred biljetarnicom ili na pjeskovitoj obali zapadnog dijela kupališta. Kupanje bi dakako bilo mnogo ugodnije, kad već ionako bučnu atmosferu ne bi nadglašavale dvije grlate ekipe ragbijaša. Pedesetak metara obale i četiri polomljene grane tamarisa predstavljaju pogodan teren za iživljavanje. Takvi se nimalo ne obaziru na nestašnu djecu  koja uz “aut-liniju” grade kule i zamkove iz doba minulog viteštva. Neopreznost jednog od igrača umalo što nije koštala teških ozljeda dvojicu mališana. Grdnje zabrinutih majki, plač, suze,… i razigrane momčadi nastavljaju svoje nepoštedno takmičenje za nagradni osmijeh gledatelja u bikini i lasteks kostimima.”

Nekoliko godina prije osnivanja RAGBI KLUBA “NADA“(23.02.1959.) ragbi na Bačvicama su igrali: BORIVOJ ALABANDA-BORO, JOSIP ALBORGHETTI-KOKE, ALEKSANDAR BARIŠIĆ-ACO, DUJE BEBIĆ, MAKS BEBIĆ-MACA, TOMA BEBIĆ, IVO BEZMALINOVIĆ, ZORAN BILUŠ, IVO BOBAN, VINKO BOBAN, BOŽO BOGAVČIĆ, TOMISLAV BOŽIĆ-ATILA, MILIVOJ CVITANOVIĆ-TEKS, SREĆKO ČIČIN-ŠAIN, ZLATKO ČIKEŠ-DATA, ŽELJKO DVORNIK-MUJO, EĆIMOVIĆ, DAMIR FILIPOVIĆ-PALAĆINKA, ALEKSANDAR FRANCESCHI-PAŠA, ARSEN FRANCESCHI-MLAĐI PAŠA, IVO GANZA, SREĆKO IVKOVIĆ-SREJO, ANTE JURKOVIĆ –INDIJANAC, SLAVKO KALITERNA-KALE, MIRKO KRALJEV, MARIN KUZMIĆ, NENAD LOVRIĆ, PETAR LULIĆ, BORIS MANDIĆ-MUNDA, IGOR MANDIĆ, IVICA MANDIĆ,    DRAŽEN       MAROVIĆ,  DANIMIR-MIRKO MATOŠIĆ-MAK, RATOMIR MILAT-RATO, GERMANO MITROVIC-CANE, IGOR MORNAR-NAUTA, STANKO MRDULJAŠ, PIERO NOVAK, PREDRAG OSTOJIĆ-BOBI, VINKO OSTOJIĆ, ANDRIJA PAVIČIĆ, ANTE PAVIŠKOV TONI, PETAR PAVKOVIĆ, DAMIR PERASIĆ, PERO PERASIĆ, ZVONIMIR PILIĆ -ZVIR, JERKO POKLEPOVIĆ, RATKO POŠTENJAK, MARKO PROTEGA, MILE PUIZINA, ANTE RADMAN, NIKOLA RNJAK-KERCA, LEO SENJANOVIĆ SENJA, MARIN SILOBRČIĆ-RINKO, ARSEN ŠKROBONJA, ZLATKO ŠTIMAC-DABA, ANTE ŠKARIČIĆ-ŠKARE, BOŽIDAR ŠKARO, SINIŠA TARTAGLIA-TARE, FRANE TERZIĆ, VANJA UJEVIĆ, IVICA VIDIŠ-IĆIVA, STIPE VITALJIĆ, ZVONKO ZEČIĆ-ZVONE.

Od gore imenovanih njih tridesetorica su po osnivanju Ragbi kluba “Nada” Split nastavili igrati ragbi u tom klubu. Splitki ragbi ili kako su ga Splićani zvali “Regbi na Bačvicama”,

“Regbi na plićaku”,” Regbi na salbunu “, “ Regbi na salbunadi” igralo se i po osnivanju Ragbi kluba “Nada”, ali sve rjeđe. U nekoliko prvih godina kluba bio je dopunski trening njegovim igračima u ljetnim mjesecima, a zatim je polako odumro. U svom punom intezitetu splitski regbi na Bačvicama je živio preko trideset ljeta.

 

 Mihovil Rađa